U kulturi temeljenoj na kršćanstvu poricanje Isusovog postojanja može se na prvi pogled učiniti kao apsurdna ili čak glupa. Unatoč svemu argument glasi: „opće-prihvaćena znanost“ prihvaća da je Isus postojao kao povijesna osoba, čak i ukoliko ne postoji dokaz tko je on stvarno bio, kada je točno živio, što je činio i što je govorio.

Danas, proučavatelji Novog Zavjeta jedre putanjom između dva svijeta, jednog u kojem je teološki Isus („božanski Sin Gospodnji“) središnja figura – no za tog se Isusa, naravno, priznaje da je stvar vjere; i drugi; „svijet povjesnog Isusa“.

Iscrpni, nerijetko revnosni istraživači povjesti, kulture i politike Palestine iz razdoblja drugog hrama daju povjesno autoritativnu pozadinu. Na toj pozadini, poput duha, javlja se tanašan lik „Isusa“.

No upravo povjesni kontekst sam po sebi dopušta tom fantomskom spasitelju da „živi“, „umre“ i „uskrsne“ i na taj način baci svoju lažnu sjenu na povijest.

„Sigurni smo da je Jeruzalem postojao, Herod, Farizeji i Rimljani, pa zašto ne i Isus?“

„Ovo je tip sandala kakove bi nosio Isus. Ovo je tip drveta pod kojim bi se odmarao“, naglašava nam Discovery Channel dokumentarac.

Profesionalni povjesničari nisu nužno angažirani nekim posebnim interesom u temu Isusa – i predobro su svjesni kontroverzne naravi te teme. Znanstvenik koji izjavi kako misli kako Isus kao povjesna osoba ne postoji će se vjerojatno suočiti s prijekorom, čak i izrugivanjem te neće dobiti puno za svoj iskren sud.

Stoga se većina znanstvenika rođenih i odgojenih u kršćanskoj kulturi zadovoljavaju time da predpostave da je Isus živjeo (i suzdrže proturječiti biblijskim stručnjacima koji su često ljudi od vjere) ili pak, uzevši u obzir malobrojnost dokaza za mnoge povjesne osobe, prednaslove svoju nesigurnost s „vjerojatno“. Puno im je sigurnije stati iza „vjerojatnosti postojanja čovjeka iza legende“ čak i kada tvrde da mitski veo zatamnjuje znati bilo što o njima.

Ta „sigurna“ i beskičmena opcija održava istovremeno „tajnovitost“ drvodjelje iz provincijske zabiti antičkoga svijeta („nedostatak dokaza nije dokaz o nepostojanju“) i akademsku nezainteresiranost „pitanjima vjere“, što uzdiže tog predpostavljenog „tajnovitog“ gurua na status ikone.

Ipak, bi li se svijet vjere mogao uzdići iz nepostojećega koji nije uspio za svog vlastitog života proći zapažen? Koliko je vjerodostojno da se lutajući rabin koji sam nije ništa zapisao, štoviše upao u svijet pun fakira, proricatelja i egzorcista mogao baciti toliku čaroliju, iznova prepričavanu stoljećima?
Isus „minimalist“ je zapravo još manje zadovoljavajuć nego nikakav Isus jer on još uvijek zahtjeva drugu potragu za korjenima nove religije. I ako se korjeni mogu naći drugdje, u čemu se onda uopće sastoji potreba za tajnovitom osobom?

„Vrlo je dvojbeno bi li se kršćanska vjera mogla izgraditi na temelju povjesnog Isusa … koji jedva da je bio nešto više od učitelja praktične filozofije“

-J. Macquarrie (En Existential Theology, p23)

Ako se složimo da putujući rabinski radikal Isus koji je neprimjećen u povjesnim spisima, nije nevjerodostojan, tada niti nekoliko takovih Isusa nebi bili nevjerodostojni.

Kojeg od njih bi izabrali da bude temelj za kršćansku vjeru kao „jedinog božijeg sina“? Ako bi to mogao biti bilo koji od njih, tada to nije niti jedan od njih.

Ili je I.K. bio božanstvo koje je izabralo zabljesnuti gomilama, ali ne ostaviti traga, koje je radilo na tome da utječe – ne židovski narod – već šaćicu maglovitih privrženika čiji nasljednici su se munjevito rascijepili u brojne zaraćene frakcije; ili je I.K. izmišljotina ljudskih umova, konstrukcija koju pri svakom koraku izdaje proturječje i prešućenost.

Ironično, bio je to rad skupine liberalnih teologa, a ne slobodnih mislioca, koji su prvi uzdrmali tu slavnu fabrikaciju: „Isus, Sin božji, Spasitelj svijeta“.

„Prihvaćena mudrost“ crkve je po prvi put izazvana tijekom Europske Reformacije koja je po prvi put dala legitimitet kritici papinskog sistema. Otvaranjem brane, svi vjerski autoriteti uključujući i vjerske zapise su dovedeni u pitanje, a protestantizam je rođen u bezbroj raznih sekti. Ali nakon tisuću godina do crkve nametanog neznanja „školovani ljudi“ su imali vrlo malo stvarnog znanja. Kao uposleni crkvenjaci, ti učenjaci su se trsili upotrebljavati nanovo otkrivene alate logike kako bi branili dogme kršćanstva, bilo iz rimokatoličkog, bilo iz novog „ćistog“ reformiranog asortimana.

No nakon dva stoljeća, prosvjetiteljstvom, hrabrim teolozima pažnja je skrenula na očite greške i nedosljednosti u prihvaćenim zapisima. Zašto, pitali su se, je Novi Zavjet tako tih glede većeg dijela Isusovog života? Zašto Pavao nije rekao gotovo ništa o Isusovom životu?

Tijekom američke i francuske revolucije slobodni mislioci su otišli puno dalje, dovodeći u pitanje vjerodostojnost čitave Biblije, denuncirajući kršćanstvo kao nestvarno praznovjerje i oruđe tlačenja. Rođena je nova minimalistička vjera, „deizam“, u kojoj bog-stvoritelj nije imao izravne uloge u ljudskim djelatnostima.

U stoljeću koje je uslijedilo, radikalna manjina – zamjetljivo, učenjaci Tübingenske škole sa sredine 19. stoljeća i nizozemski radikalni kritičari kasnog 19. i ranog 20. stoljeća su nastavili inzistirati na tome da je kršćanski Gospod i Spasitelj pobožna fabrikacija, njegov čitav „život“, sud i raspeće plagijat stihova iz židovskih zapisa.

Onima koji su promatrali izvan zamračene vizije kršćanstva bilo je očito da dosta od priće o Isusu ima paralela s mnogo starijim pričama, koje su imale identičan obrazac, glavne junake, identične fabule i identičnu moralnu svrhu. Kršćanstvo, bilo je to očito, nije palo s neba, već je bilo ljudska tvorevina.

Tijekom 20. stoljeća, racionalizam, arheologija i nove tehnike znanstvenog istraživanja prisilile su branitelje vjere na pregrupiranje, unatoć periodičkim preokretima u korist religioznog. Da prilagodi nakupljajućim i neospornim dokazima biblijskih grešaka, počeli su se profilirati različite varijacije „života“ Isusa kao gljive poslije kiše.

„Općeprihvaćeni“ učenjaci Novog zavjeta, od kojih mnogi predani kršćani, pronašli su novi dom. Za maglovitog „povjesnog Isusa“ se sada drži da je postojao ispod prihvaćenih akumuliranih slojeva vjerom-utemeljene fabrikacije.

Uplašeni priznati da su i njihove vjere i karijere sazdane na monumentalnom promašenom konceptu špekuliraju nad bezbrojnim maštovitim idejama: Isus kao radikalni rabin, Isus kao mediteranski seljak, Isus sa ženom i obitelji, Isus koji je putovao u Englesku, Indiju ili Japan, stojički ili cinički filozof Isus – Isus za sve sezone i sve ukuse. Stotinu ili više takvih mogućih „životopisa“ za bogočovjeka se natjeću, a svaki se proračunato trsi izbjeći očitu istinu da nikakva izvorna stvarnost nije nadahnula svetu priču.

Izvor

Bez obzira na sve ovo, znam da će mnogi hrišćani reći: "Dobro! Pa šta onda? Sve i da nije postojao, ono što on predstavlja i što znači za čovječanstvo je mnogo bitnije, on simbolizira mir i ljubav..." i tako dalje. Ali ovo nije ni namijenjeno hrišćanima, i onima koji se istima smatraju, već onima kojima se već neko vrijeme čini da tu nešto gadno smrdi, da nije sve baš "u vinkl". To je ona nesretna manjina (u koju i ja spadam) kojima đavo ne da mira te ne mogu, poput svinja, gutati sve što se pred njih baci, već za svaki odgovor instinktivno nalaze 10 novih pitanja.

Pitanje koje se ovdje odmah nameće je: Smije li Istina počivati na leđima Laži?
Takođe: Smije li se nekome, ko je sam po sebi Laž, dozvoliti da o sebi kaže "Ja sam Istina."?